Spomen kamen planiran za tragičnu nesreću u Wellingtonu kod Maxdorfa

Spomen kamen planiran za tragičnu nesreću u Wellingtonu kod Maxdorfa

Kako vjetar puše, interes za povijest Drugog svjetskog rata uvijek vodi do izvanrednih projekata. Erik Wieman planira podići spomen-kamen na mjestu pada bombardera Wellington koji se srušio blizu Maxdorfa 1942. Ova inicijativa ima za cilj pružiti rođacima posade mjesto za tugovanje i sjećanje. Konkretno, riječ je o šestorici mladića koji su u ovom tragičnom događaju izgubili živote.

Wellington, registriran R1789, nije bio samo još jedan zrakoplov. Bio je to dvomotorni bombarder koji se 1. studenoga 1942. srušio u blizini Maxdorfa nakon što je pogođen protuzrakoplovnom vatrom u blizini Ludwigshafena. Zrakoplov je navodno bio pod svjetlima reflektora i letio je vrlo nisko - oko 200 metara - kada je pogođen raketnom raketom i pokušao je prinudno sletjeti. No, stajni trap je zapeo u jarku splavi, zbog čega se zrakoplov prevrnuo. Tragično vrijeme nesreće bilo je oko 1.30 sati, a posljedice su bile razorne jer je svih šest članova posade poginulo.

Posada u fokusu

Posadu Wellingtona činili su:

• Pilot: Sgt. Sidney Burtwell (Service Nr. 1172870)
• Navigationsoffizier: Sgt. Kenneth Horace Tibbatts (19 Jahre alt, Service Nr. 1256777)
• Bombenschütze: Sgt. Arthur Edwin Rees (Service Nr. 934390)
• Funker: John Clifford Dunn (26 Jahre alt, Service Nr. 1310826)
• MG-Schützen: Sgt. Henry Downs (Service Nr. 616823) und Sgt. Peter Wood (Service Nr. 1310876)

Unatoč svim ovim detaljima, sjećanje na tu nesreću ostaje mračni dio povijesti. Svojim spomen kamenom Wieman ne samo da se želi prisjetiti poginulih, već i informirati javnost o tim tragičnim događajima.

Povijesni kontekst

Prema izvještajima suvremenih svjedoka, zrakoplov je nekoliko puta napadnut prije pada dok je letio iz Ludwigshafena/Frankenthala prema Lambsheimu. Prednja svjetla obasjala su letjelicu prije nego što je upotrijebila svoju posljednju snagu da pokuša sigurno sletjeti blizu Maxdorfa. Ostavio je tragove povlačenja u polju, što ukazuje na neuspjeli pokušaj slijetanja. Dio stajnog trapa kasnije je pronađen u potoku splavi, što je dodatno potaknulo istragu i istragu o nesreći.

Erik Wieman, gladan povijesnog rasvjetljenja i sjećanja na one koji su umrli, prihvatio se ove tragične priče planirajući preobraziti mjesto događaja u mirno mjesto za sjećanja. Ova vrsta predanosti ne samo da je pohvalna, već je i važna za očuvanje uspomena koje bi inače mogle biti zaboravljene.

Dok su ljubitelji lokalne povijesti zadovoljni napretkom u postavljanju spomenika, ostaje pitanje dokle seže predanost povijesnim projektima u našem društvu. U svakodnevnom životu uvijek ima mjesta za više sjećanja i povijesti, a možda će upravo Wiemanov projekt biti poticaj za slične inicijative u drugim gradovima.

A što je s tehnološkim svijetom? U međuvremenu, tvrtke poput Applea, koji je nedavno objavio pozitivne tromjesečne brojke, nastavljaju poticati raspravu o napretku i inovacijama. S prodajom od 102,5 milijardi dolara i dobiti od preko 27 milijardi dolara u četvrtom tromjesečju 2025., pokazuje da napredak ne stoji na mjestu u drugim područjima – zanimljiv kontrast promišljenim temama koje nam donosi Wiemanova inicijativa.

Možemo biti znatiželjni vidjeti kako će se kultura sjećanja i komemoracije razvijati u budućnosti i mogu li projekti poput Erika Wiemana dati prijedloge drugim građanima koji se žele uključiti u povijest svoje domovine.