Traumatska deportacija djece: Posljednji okrugli stol u St. Peter-Ordingu

Traumatska deportacija djece: Posljednji okrugli stol u St. Peter-Ordingu

Okrugli stol o slanju djece u St. Peter-Ordingu sastao se posljednji put 18. srpnja 2025. Bio je to važan korak prema suočavanju s mračnim poglavljem njemačke poslijeratne povijesti. Razgovori i izvješća onih koji su pogođeni pokazali su koliko su bolna iskustva koja su pretrpjela mnoga od te takozvane deportirane djece između 1945. i 1990. Tijekom tog vremena, procjenjuje se da je između 6 i 8 milijuna djece poslano na zapadnu obalu na liječenje, uključujući oko 325 000 djece i mladih samo u St. Peter-Ordingu koji su bili smješteni u oko 50 domova. Kako izvještava NDR, okrugli stol je organiziran na zahtjev pogođenih kako bi se čule i dokumentirale njihove bolne priče.

Projekt koji je provelo Sveučilište Christian Albrechts u Kielu pod vodstvom prof. Petera Graeffa i dr. Helge-Fabiena Hertza, koordinirano, detaljno ispituje iskustva ove djece. Početna analiza temeljila se na više od 1000 stranica povijesnog materijala i 450 skupova podataka, kao i intervjuima s pogođenima. Bilo je zastrašujućih izvješća o psihičkom nasilju, poput verbalnog zlostavljanja i izolacije. Ovako Christa Schneider, bivše dijete koje je deportirano, opisuje svoju priču o patnji u dječjem domu zdravlja “Schloss am Meer”. Dobila je laksative i tjerala je da jede povraćeni sadržaj, zbog čega je njen povratak kući bio traumatično iskustvo jer joj roditelji nisu vjerovali. Prema Deutschlandfunk, ti su se lijekovi često nudili kao ljekovite mjere za respiratorne bolesti, a financirali su ih zdravstveni i mirovinski fondovi.

Iskustva i obrada

Lanac prisile i zlostavljanja u domovima je alarmantan. Unatoč teškom procesu, pogođenima je važno da se ne traži samo odšteta, već prije svega edukacija i odgovornost. Udruga za obradu i istraživanje deportacije djece (AEKV) poziva na sveobuhvatnu analizu događaja i suradnju s pogođenima. Studija otkrila je da su mnoga djeca bila prisiljena na strogu obvezu odmora, što su doživjela kao mučenje, dok je kontakt s roditeljima prekinut kako bi se izbjegla čežnja za domom.

Iako je postignut određeni napredak, poput studije izvedivosti Njemačke udruge mirovinskog osiguranja o sustavnoj obradi, mnogi od pogođenih još uvijek se bore s psihičkim posljedicama i osjećajem da se njihove priče ne vrednuju dovoljno. Diakonie Niedersachsen već se ispričala zbog svojih propusta, ali mnogi davatelji kućnih usluga još nisu dali nikakve službene izjave. Ostaje se nadati da je planirana izložba o deportacijama djece u St. Peter-Ordingu, kojom se želi skrenuti pozornost na različitost iskustava, korak u pravom smjeru.

Suočavanje s ovim problemom zahtijeva strpljenje i dobru sposobnost stavljanja pogođenih u središte pozornosti. Trauma deportacije djeteta težak je teret koji ne možemo dugo ignorirati.